Obitelj bez predrasuda

ISTRAŽIVANJE - LGBTIQ

Zahvaljujemo svima na ispunjavanju upitnika o prihvaćenosti pripadnica/ka seksualnih i rodnih manjina u obitelji!

Ovo je prvo istraživanje u Hrvatskoj koje se odnosi na problematiku prihvaćenosti LGBTIQ osoba u njihovim vlastitim obiteljima. Rezultati istraživanja bit će izdani u publikaciji u prosincu 2007. god., te će također biti objavljeni na ovoj stranici u siječnju 2008. god.

Još jednom, hvala svim osobama koje su uložile svoje vrijeme i trud u ispunjavanje upitnika! Podaci istraživanja predstavljaju važan doprinos ukazivanju realnog položaja LGBTIQ osoba u našem društvu.

Vaš
LORI tim

posted in Uncategorized | Comments Off

Iskustva obitelji

Roditelj sam transeksualnog djeteta i osjećam se sama i izolirana. Mogu tek samo zamisliti kako se osjeća moje dijete! Vjerujte mi da bi možda samo najljućem neprijatelju priuštila da prolazi kroz to.
U školi te vuku za rukave (profesori), izvikujući pokude u stilu kako si to obučen, izgledaš kao neki dečko, itd., frizura - isto ne valja, ma ništa ne valja. Onda si prisiljen na coming out, i roditelj mora otići u školu i reći u čemu je stvar, inače ćeš biti linčovan, kao da do sada nije bilo to. Kad dođeš u školu prvo te gledaju kao da si lud (i misle upravo to), onda ti kažu da nisu educirani za to, ali jesu za poremećaj u ponašanju, koji dijete svakako i evidentno ima jer je u konfliktu s nastavnicima, i to se mora rješavati! Rješava se tako da te određeni dio nastavnika i nakon službene promjene imena i psihijatrijskog stručnog objašnjenja, opet naziva krivim imenom i namjerno provocira. Mrziš profesora, mrziš sam sebe i sve oko sebe… I naravno opet si u konfliktu i inzistira se na liječenju poremećaja u ponašanju, ono “drugo” nije sad bitno. Čak i tvoj psihijatar rješava poremećaj u ponašanju, a ne više onu dijagnozu s kojom si i zbog koje teškom mukom došao do njega. I još kaže da to nije uopće povezano. Super! Sad dijete stvarno može misliti da je totalno poremećena osoba i da će jednog dana završiti u ludnici – svojom krivnjom. KATASTROFA!

Ono što sam htjela reći, i što je možda nekome teško shvatiti je da bez obzira koliko mi je teško, nikom nije teže nego u ovom slučaju mom djetetu, za koje sam vas probala informirati ako se otprilike osjeća, a to nije ni pola, ali možda ostatak nekom drugom prilikom. Nikada zbog toga nisam bila ljuta na njega, već samo na prirodu koja se tako žestoko poigrala s nekim osobama i malim mladim dječjim mozgovima, srcima i tijelima. Sada sam ljuta zato što unatoč svoj borbi s nekim službenim tijelima, okolinom, itd., osjećam ponekad takvu nemoć da mu pomognem da bi si najradije svu kosu počupala. Uz to i on kao i svako drugo dijete često misli da radim protiv njega, i to su najteži trenutci i krize za nas dvoje, a vjerujte mi ima ih.
Najgora stvar je i to da ponekad stvarno nisam sigurna da li radim dobro, s obzirom na cijelu situaciju, a nemam se baš kome požaliti i očekivati pravi odgovor i rješenje. Nije vam dozvoljeno ni braniti dijete pred stručnim osobljem, jer se pitaju, odnosno pitaju vas zašto branite svoje dijete… Pa evo, volim ga, i nema nikog drugog da ga zagrli da mu da utjehu i podršku i snagu, sve ono što vi ne želite, ne možete ili jednostavno nećete.
Hvala LORI na iskrenoj podršci i pomoći, i nadam se da uskoro vidimo, jer nam svima treba više susreta i druženja.
Mama (38)

Dakle, moja sestrična voli cure.. neka! Ne sjećam se kad je to rekla i kako. Zar je važno? Pitala sam je nedavno samo da li će imati djecu, nemojte me krivo shvatiti - samo volim djecu (ne mogu baš natezat i gnjavit djecu nepoznatih ljudi). S kime ona dijeli krevet i koga ljubi, stvarno nije važno. U cijeloj priči važno je da je ona sretna i da voli. Ako je ona sretna i voli, i mi smo sretni! Pusa najdraža! Go seko go!!!
P.S. iza ovoga stoji cijela moja obitelj - stari i mladi!

Kako sam se osjećao kad sam saznao da je moja kćer lezbijka? Taško mi je to reći. U meni se probudilo mnogo osjećaja. Prva stvar na koju sam pomislio bila je koliko će joj život biti težak. Ona je drugačija i zato će se morati suočavati sa posljedicama svoje različitosti; sumnjom, strahom i odbacivanjem od strane tzv. „normalnog“ svijeta. Nositi će etiketu koju će joj drugi nalijepiti; biti će opasna, zarazna, izbjegavana… Zbog toga sam se osjećao tužno, zatim ljuto i na kraju sam osjetio ogromnu potrebu da ju zaštitim. Pitao sam se kako mogu pomoći svojoj kćeri. Odlučio sam više saznati o homoseksualnosti.
Zašto dolazi do nje? Može li se izliječiti? Saznao sam da na prvo pitanje ne postoji odgovor, a drugo je samo po sebi krivo jer to nije bolest. Puno sam čitao i to me zbunilo. Mišljenja koja su izražavali autori u nekim slučajevima su se drastično razlikovala ovisno o njihovoj pozadini i stavu koji su pokušavali dokazati. Moja kćer mi je rekla da nisam sam i upoznala me sa roditeljima svojih prijateljica i prijatelja. Mnogi su dijelili moje osjećaje krivnje, nesposobnosti i tuge. Postojao je, ipak, jedan osjećaj koji nisam dijelio s njima. Neki od njih bili su ljuti na svoju djecu jer su bili homoseksualci ili lezbijke jer su se osjećali kao da je to osramotilo njihovu obitelj. Otkada nam je naša kćer rekla da je lezbijka, moja žena i ja naučili smo mnogo o seksualnoj orijentaciji i postali puno bliži našoj kćeri. Prije toga postojali su periodi kad nam se činila udaljenom, nesretnom, nekad i nestrpljivom s nama. To se sve promijenilo.
Mogao bih nastaviti sa još detalja, ali mislim da će nešto što mi je kćer rekla biti sasvim dovoljno: “Tata, nisam nikada bila toliko sretna i opuštena koliko sam sada kad znam da znaš i razumiješ.“
Petar, 57

Ja i moj muž imamo tri sina, jedan od njih je homoseksualac. Kad je naš najstariji sin imao 18 godina rekao nam je da je gej. Odgovor mog muža bio je jako jednostavan, samo ga je upitao “Jesi li siguran?“. Ja sam s druge strane imala više problema. Preplavio me osjećaj krivnje i neuspjeha, pitala sam se gdje smo u odgoju pogriješili.
Uvijek smo bili bliska obitelj i jedni drugima davali puno ljubavi i jako sam se brinula da će homoseksualnost našeg sina naštetiti našem odnosu. Također sam se brinula za njegovu buduću sreću i blagostanje, kao i moj muž. Ubrzo sam shvatila da je naš sin ista osoba koju sam oduvijek poznavala i voljela, a sada zbog njegove iskrenosti, poznajem ga još bolje. Jako sam sretna što sada mogu reći da je naša obitelj bliža nego što je ikad bila i odnosi su otvoreniji i iskreniji nego ikad.
Marija

______________________________
Opišite nam Vaše iskustvo.. što ste proživljavali, kako se osjećali i kako se osjećate sada. Da li se odnos s članom/icom obitelji ili djetetom promijenio od kada Vam je rekao/la svoju seksualnu orijentaciju ili rodni/spolni identitet? Ili jednostavno želite nešto poručiti članu/ici svoje obitelji ili djetetu, pišite nam.. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

Vaša iskustva s coming outom u obitelji

Bio je februar 2005. godine. Utorak. Ja sam bila na fakultetu, a moji kući. Već nekoliko godina sam se spremala da im kažem da sam lezbejka… Da izustim to… Ali nikako nisam znala kako da počnem taj razgovor… Uvek kada bih nailazila na trenutak pogodan za takvu vrstu razgovora, ja sam pokušavala da na neki način otpočnem taj razgovor… ali svaki put kada bih htela da izustim te, za mene tako važne reči, nešto mi je zastajalo u grlu… nešto me je kočilo… srce bi počelo jako da lupa… ruke da se znoje… i dalje nisam znala kud… Nasuprot svim savetima koje sam sama sebi davala i govorila kako treba to samo da izustim i gotovo, nekako nikada nisam imala dovoljno hrabrosti to da i konačno uradim…
Međutim, taj dan je bio poseban… Naime, dok sam ja bila na fakultetu, moji su, pretpostavljam, prevrtali po mojim stvarima, naravno bez moje dozvole, jer ih je, pretpostavljam, mnogo toga kopkalo, i naravno, naišli su na dnevnik, koji sam ja, u svojoj naivnosti i gluposti, ostavila u jednoj od fijoka stola, umesto da sam ga ponela sa sobom. Posle sam se pitala kako sam bila tako glupa i nepromišljena. A u tom dnevniku pisalo je sve, od toga da sam lezbejka, pa do toga u koje sam sve devojke ja bila zaljubljena i koju sam curu tada volela. No, da nastavim. Ja nisam ni slutila šta će da se dogodi… Ja se vračam kući s fakulteta i već na ulasku osećam u vazduhu da se nešto dogodilo… Ja im kažem ćao, oni meni hladno “zdravo” i nakon večere, ja odem u svoju sobu, a moji mi nakon toga kucaju na vrata. Ja kažem: “šta je sad bilo?”, a oni kažu: “otvori, moramo da razgovaramo sa tobom”. Ja kažem ok. Otvorim ja, a moji uđu u sobu, pri čemu mama drži moj dnevnik i ja shvatam u trenutku o čemu se radi… Srce mi već počinje jako da lupa, ali ja kažem sebi: “E sad će biti šta biti mora! Ako me isteraju iz kuće, odrasla sam, fakultetski obrazovana osoba, ma snaći ću se! “Dakle”, kažem ja sebi, “samo hrabro”!
Oni kažu idemo u dnevnu sobu da razgovaramo. Ja kažem ok. Oni meni onda kažu: “da li je istina sve ovo što si napisala u ovom svom dnevniku? Da li je moguće da smo to dočekali? Da nam je ćerka lezbejka? Jedno bolesno i nenormalno stvorenje? Jel’ to moguće? Jel’ istina sve to sto si napisala u dnevniku?” Ja ni sekunda ne premišljam, već odgovorim: “Da! Ja sam lezbejka! Da! Sve je istina što sam napisala u tom dnevniku! Da! Sve je istina! Da! Ja sam lezbejka i ponosim se time! Ali ja nisam nikakvo bolesno ili nenormalno stvorenje! Ja sam potpuno normalna osoba, koja je i dalje vaše dete i koja vas i dalje voli i kojoj je i dalje neophodna vaša roditeljska ljubav, pažnja i razumevanje!”. To sam rekla i otišla u sobu. Nakon toga nisu mi prišli da razgovaraju sa mnom o tome, niti su me zagrlili evo ima pune dve godine… Nisu ni reć rekli nakon toga, niti su spomenuli to ikada više… Tako da, moji mene, ne samo da nisu prihvatili kada sam im rekla da sam lezbejka, već su počeli da me vređaju, počeli su da mi govore da sam bolesna, nenormalna, da treba da se lečim… da bi oni takve ljude smestili u kazamate i lečili ih… ili ih ubili… tako da je bila stvarno loša situacija…
Ja sam zaista bila potpuno slomljena takvom njihovom reakcijom… To je bilo pre dve godine, kada sam se outovala. Oni čak i posle dve godine ne žele da pričaju o tome… Jednostavno kao da sami sebi negiraju da se to ikada desilo. I naravno ćute o tome. O svemu drugom pričamo, a o tome ne.
Pitaju me čak i ona blesava i glupa pitanja tipa kada ću da imam dečka i tome slično, na šta im ja odgovaram da ja nikada neću imati dečka i tada oni potpuno ućute i promene temu… Izluđuje me što možemo pričati o svemu, ali o tom delu mog života koji mi je najvažniji, ne možemo, jer oni to ne žele. A ja bih tako volela da mogu sa svojim roditeljima da pričam o svemu, ali… izgleda da moji roditelji i ja postajemo sve više i više stranci… i ne znam kako da rešim taj problem…

Mislim da nikada ne mogu da im oprostim, mislim da im nikada neću oprostiti takvo njihovo surovo ponašanje prema meni! Jer, mnogo su me zabolele njihove reći… A očekivala sam pažnju, ljubav i razumevanje… Eh! A možda sam ja i previše očekivala od njih. Takođe, bila sam povređena i time što su zloupotrebili moje poverenje i uništili moju intimu… i to na najgori mogući način…
Nakon toga prošle su evo već skoro tri pune godine, a oni mi i dalje, onako u prolazu, dobace po koju uvredu ili započnu svađu sa mnom… Mada ja na to više i ne obraćam pažnju. Ja odavno imam svoj život, koga vodim kako ja hoću, ali me boli to što ne mogu da me prihvate takvu kakva jesam i što ne možemo otvoreno da razgovaramo o svemu.
Eto, to je moja coming out priča. I iako je bio tzv. prisilan coming out, osećala sam ogromno rasterećenje i oslobođenje, kao da sam skinula jedan ogroman teret sa svoga srca i duše…
Osećam da ih posle svega toga ne mogu nikada više voleti… ja sam sada samo ravnodušna prema njima… kao da smo stvarno neki stranci… i srušili su sve što smo ikada imali…
To je moja coming out priča. Ja sada gledam u budućnost, a prošlost pamtim i na žalost nikada ne mogu da je zaboravim… Imam svoj život, srećna sam u njemu, ali nikada neću moći zaboraviti takvo ponašanje svojih roditelja prema meni… njihovom jedinom detetu…
by: XX001

Svaki put isto pitanje! I tako zvuči posprdno! I znam da sigurno znaju, ali ne! Oni i dalje uporno pitaju bez ikakvog srama, onako provociraju pomalo. Ali i ja sam uporna: “Pa naravno da imam dečka!” I više ne znam kako se ono zvao? Kome sam rekla Dario, a kome Tomica? Jel’ ih mijenjam ili sam uvijek s istim?
Mogla sam barem odabrati jedno ime koje vrijedi za čitavu obitelj i prijatelje. Ma nema veze, ionako svi znaju da izmišljam, ali nitko ništa ne zna.
Moj izmišljen dečko! Baš je bio divan! Bilo ga je tako lako imati, negdje tamo u nekom gradu daleko od istine. I bio je uvijek uz mene, pravi prijatelj i lažni spasitelj! Nemam pojma kakvu je boju očiju imao, kakvu kosu, je li bio nizak ili visok? Nikada ga nisam zamislila, a nije mi ni palo na pamet. Čudno!Dugo smo godina bili zajedno, a onda je odjednom nestao. Napustio me ili sam ja njega napustila? Nije važno, napustili smo se. I pukla sam! Bilo mi je loše, prejako loše, užasno loše, depresija, tuga, situacija bez izlaza. Moj život odjednom je završen. Trebalo je kročiti u novi život, iskren i nepoznat. Šta me čeka tamo? Mogu li ja to? Mogu li se ponovo roditi i biti ono što jesam? Naravno da mogu!
U meni je živjela jedna ogromna masa. Hranila se mojim lažima i svakim je danom postajala deblja i deblja. Svakim je danom žderala i htjela sve više i više. Bila je nezasitna! A onda.. eksplozija, prsnula je… Riječi su letjele nemilosrdno i šamarale tatu, brata, sestru, tetu, šogoricu, strica, strinu, sestrične, prijatelje (sori ako sam nekog zaboravila). Tako išamarani i šokirani nisu imali baš nekog izbora. Istina je stajala pred njima. Zar to i nisu htjeli od samog početka, provocirajući pitanjima o dečkima? Sada su gledali u pravu mene, onako iskrenu i shrvanu prošlim životom. Još uvijek se zapitam jesu li me prihvatili iz nekog sažaljenja i bi li me prihvatili da sam im to rekla odmah na početku?
Ali sada to više nije ni bitno. Bitno je da su bili uz mene, svi redom nabrojani. I polako ih učim različitosti. Polako u naš život uplićem svoju djevojku. Nije izmišljena. I znam kako izgleda! I znam kakve ima oči i kosu, znam koje je visine. Čak joj i ime znam!
Ali još uvijek ponekad, ali samo ponekad časna riječ, posjeti me moj dečko. Ne znam je li Dario ili Tomica, sve ovisi ko pita!
Nataša, 32

Kada razmišljam o svom coming out-u, ne mogu razmišljati o jednom događaju. Bio je to više niz događaja koji su uslijedili tijekom godina. Često su bili ispunjeni nervozom, brigama i neprospavanim noćima, ali možda je to razlog što sada spavam kao beba skoro svaku noć. S 10 godina sam se prvi put upitala što ako sam ja gej, i otuda je nekako krenulo. To pitanje postavila sam si ponovo koju godinu kasnije dok su hormoni divljali tiho u meni.
No, pitanje je dobilo odgovor tek kada sam imala 17 i prvi se put zaljubila, izgubila potpuno glavu za jednom curom. Bila sam u nju zaljubljena 4 godine bez da sam joj to rekla ili rekla ikome drugome. Kroz te sam 4 godine imala coming out sebi. Razmišljala sam o tome što to znači za moj život, koliko će mi utjecat na sve što ću u životu raditi. Pitala sam se i kako će reagirati mama, nono i nona te moj brat.
Rekla sam mami za moju seksualnu orijentaciju nakon te 4 godine. Jednostavno sam u jednoj od naših večernjih šetnji rekla mami da volim cure, da sam bila zaljubljena u tu jednu curu koju je i ona znala iz viđenja i tako smo počele razgovarati o tome. Išlo je sve glatko iako je nervoza u meni bila osjetna. Mamina reakcija me nije iznenadila jer nas je oduvijek učila da treba ljude prihvatiti kao osobe koje jesu a govorila nam je ponekad i o homoseksualnim osobama.
Jedino što se znalo pojaviti u našim razgovorima, ili više njenom procesuiranju ovog podatka je to da ju je jako brinulo što to znači za moju budućnost, a i jako je željela imati unuke i u tom razdoblju joj se činilo kao da joj se ta želja neće ostvariti. Razgovorom smo riješile dileme koje je imala te je upoznala moje prijateljice. Danas je sasvim ok s time i podrška mi je. Prihvaća i mene i moju curu. Iznenadilo me i kako je moja nona reagirala. Imala je jako puno pitanja i u vrlo je kratkom roku u potpunosti prihvatila tu informaciju.
Tada je došao red i na nonota koji je do tog trenutka bio izrazito homofobičan i govorio je da sve “pedere” treba na Goli otok. Jednom kada je saznao da sam lezbijka, a i kroz razgovor s nonom njegovo se mišljenje u potpunosti promijenilo. Sada ga svako toliko ulovim kako se svađa s političkim zastupnicima u Saboru oko toga kako nam trebaju dati sva prava – brak, djecu, sve redom. Moja su braća isto tako velika podrška i ne znam što bih bez njih. Naš se odnos nije puno promijenio, dobio je na osjećaju bliskosti. Sada znam da imam potpunu podršku svoje obitelji i da mogu uvijek računati na njih jer me vole baš onakvu kakva jesam.
Arina (28)

Moja obitelj je kao i svaka druga, za njih je život žena, djeca, posao i vjera. Ne prihvaćaju ništa novo, drugačije, jer to smatraju nenormalnim ili bolesnim. Razmišljao sam koje riječi da upotrijebim kad im kažem svoju tajnu. Riječi treba birati! Riječi trebaju biti svjetlo, moraju miriti, približavati ljude, uspostavljati mir. Gdje riječi postaju oružje, tu nastaju i neprijatelji.
Skupio sam hrabrosti i rekao jednom od roditelja: “Ja sam gej!” Pravio se da me nije čuo ili nije htio sebi to priznati i pričati o tome.
Reakcija na moj coming out je bila duga šutnja i riječi: “Radi što želiš, šta me briga”. Te riječi su mi dale malu potporu, ali i nerazumijevanje. Morao sam napraviti coming out, jer više nisam mogao šutjeti, osjećao sam se izgubljeno, potišteno. Kroz priču roditelja shvatio sam: da su ozbiljno shvatili moj coming out, izbacili bi me iz kuće i ne bi htjeli čuti za mene. Pitanje je sada da li trebaju znati za moju homoseksualnost? Možda, kada bi znali mogli bi mi pomoći, dati neki dobar savjet. Svaki roditelj za svoje dijete stvara san. Ja sam ga prekinuo, jer sam krenuo pogrešnim, a ne pravim putem.
Ne postoji pogrešan i pravi put, postoji put izbora i sreće.
Elvis (19)

______________________________
Pošaljite nam svoje iskustvo s coming outom. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

Vaša otvorena pisma

Dragi mama i tata,

žao mi je kao prvo što ovo ne mogu izrazit vama i pritom očekivati da ću naići na razumijevanje. Ustvari, ne tražim da me razumijete, samo bih voljela da ne ignorirate svaki moj pokušaj da izrazim sebe. Bilo bi divno kad bi mi dali priliku da vas konačno upoznam sama sa sobom.
Ne znate koliko može boljeti kad vas doma, koje bi uvijek trebalo bit utočište, ne prihvaćaju. To nije nešto sto sam ja izabrala biti, to je nešto sto mi je određeno kao boja očiju. To nije nešto u čemu ste pogriješili. Zašto nas nitko ne pita na koji način mi to osjećamo? Zašto ste to odmah povezali uz pridjeve grijeh, perverzija, tajna… a ne znate da to sto osjećam osjećam jasno i čisto, prirodno i jednostavno, potaknuto iz srca.
Da, vjerovali vi to ili ne… nekad osjećam da ne mogu izrazit koliko mi je žao što si nikad nećemo dati priliku za lijepe odnose… Kad bi mi bar vi dali mrvicu podrške bilo bi mi se puno lakše nositi sa svime što društvo govori. Jer sjedila bih na školskom satu i slušala kako profesorica optužuje i mrzi dio mene i bojala se da slučajno ne sazna. Ali vi to ne znate, jer najlakše je ignorirati, nasmijati se kao da je riječ o dobroj šali, i skrenuti s teme…
Martina, 18

Zašto me moja majka učila da uvijek govorim istinu, da budem dobar prema svima, da budem pošten, da bi mi rekla kad sam joj priznao da sam gay da joj je žao što se nisam ubio kad sam imao priliku, jer smeće kao ja ne zaslužuje da živi? Zašto mi je otac rekao da mu se gadim i da mu je žao što me ima?Bili im život bio bolji da umrem, da ih poštedim sramote ili da nestanem zauvijek iz njihovih života kao da nisam nikad postojao?Zašto me tjeraju da se osjećam krivim za nešto što nisam izabrao - a i tko bi izabrao nešto zbog čega će ga rođena majka mrziti?
Ivan, 23

Mama..

Naši roditelji nikada ali baš nikada ne bi se doveli u situaciju u kojoj se faktom nalaze da znaju što je u našim glavama. Meni je ultimatni životni cilj pojaviti se na ovogodišnjem prideu s majicom; mama da li ti je sad više fucking jasno??!
Moja mama nerijetko je u fazi slanja me kod psihijatra jer da kako ja tako „zgodna i pametna“ već 5 godina nemam dečka. Well, nasmijem se i kažem…nemam. Ona zna, ona mora znati, jer a) nije glupa, b) neke stvari su jednostavno preočite. Ali…ona jednako tako ne želi znati. Moja prva gay sam izjava potječe iz 90-ih, imala sam jedva 9 godina kada sam se 1. puta zaljubila u curu. Na jednom plesnom natjecanju, nevermind. Uglavnom došla sam doma sva van sebe i pitala je: mama, jesam li ja zaljubljena u tu curu ili samo želim biti poput nje? Ona mi je, jasno kao i sve brižne majke po brzom postupku objasnila da samo želim biti poput nje. Svojih prvih deset godina života provela sam, tada očito transrodna, želeći biti dečko, trčeći okolo s batinama i kratkom kosom, bojkotirajući svaku Barbiku šišanjem i farbanjem… te uzdižući u nebesa svaki svoj novi autić.
Došla su neka „teška vremena“ pred kraj osnovne, to više nije moglo tako, izvukli su me iz komandosica i strpali u traperice i čizme. Strašan je osjećaj ne osjećati se dobro u svome tijelu, sa svojim pokretima , izverziran do bola, pazeći da ti ne izleti kakav samo tvoj…pasmater. Kada se navikneš postane smiješno, biti svjesna sama sebe, pomirena sa sobom i činjenicom da je svaki moj iole ženstven pokret pokupljen od nekog pedera.
Uživila sam se u „ženstvenost“ …postala je dio mene, danas obožavam biti ženom. Iskreno, ja obožavam biti žena koja vodi ljubav s ostalim ženama.
S 15. postalo je očito i javno da sam bisexualna. Sa 17, život mi je spasio crol na kojega sam sasvim slučajno naletila. Već dobrih debelih 2 godine sam totalno out, loud and proud. Osjećam se sjajno. Nema više margina, ja sam ja. Kao da su me pustili iz nekog prokletog kaveza i dali mi da dođem do izražaja. Moji prijatelji fascinantni su ljudi tako da se rijetko tko zaustavio na onom običnom, nemam ništa protiv, oni su mlate ne oduševljeni. Muškarcima budi maštu, ženama ruši tabue.
Da moja mama zna koliko sam trenutno sretna ništa ostalo ne bi joj bilo bitno. Ponajmanje ono što će susjedi misliti.
Zašto joj nisam rekla? Eto nisam, iako ona je kriva za to. Ona zna da sam ja okružena gay ljudima i na to jedino ima reć: Pa ljubavi što si stalno samo s lezbama pa ljudi će misliti da si i ti lezbijka. Na što dobije odgovor…pa da… :rolleyes: smijeh.
Ja nemam prava priređivati joj šokove nakon 12-satnog poroda… i 19 godina hranjenja, razumijevanja i enormne ljubavi ali niti ona nema prava oduzeti mi nešto sveto, moju jedinu savršeno iskrenu ljubav, onu prema mojoj curi.
Moja stara pametna je žena… ona zaista samo želi da ja budem sretna, kada joj jednog dana to tako i prezentiram, kada joj kažem da nakon 5 godina soliranja imam prekrasnu poslovnu ženu od 28, najljepšu curu u gradu koja je situirana, pametna, zabavna, cijeni me, voli i potiče. Ja znam… ja znam da će moja mama inzistirati da je dovedem doma na ručak, jer ona od svih ljudi na svijetu najbolje zna da nije lako biti sretan. Da su rijetki oni koji mene mogu usrećiti i da ih se kao takve treba cijeniti.
U govor ću jasno ubaciti i kraj jednog tvog texta: Hmm, :pametnafaca: pitanje koje se samo po sebi nameće i jednako tako samo po sebi traži odgovor je želimo li mi uopće imati posla s takvim velikim mozgovima poput lezbijki? Well, nisam sigurna dali je to najsretnije rješenje no ja povrh velike problematike koju mi nudi 48 % populacije, dakle muškarci a to su nespuštena školjka i smrdljive čarape naokolo, biram histeriju i pms, šta neka nam je barem dinamično, tako ćemo uvijek znati da smo živi dok ne naleti neka dovoljno luda da nas…ukoka.
Da, kada se sve zbroji i oduzme, ja uopće nemam potrebu za muškarcima, i da , mama, to je razlog zašto zadnjih 5 godina nisam bila u vezi ni sa jednim a poznajem ih i volim toliko mnogo… bit će da sam lezba, nikad ne znaš, nemoj misliti da se to događa samo drugim majkama…
Onda, kada kao moj najvjerniji fan shvati da postoji toliko objavljenih textova koje nikada nije vidjela, shvatit će, ona će shvatit da i kao moj najbolji prijatelj zna tako malo o meni, dok mnoge stvari znaju ljudi koji me uopće ne poznaju.
Mama, volim te. But fuck it, I’m still gay.

Dragi mama i tata,

teška vremena u našem odnosu, vremena doduše koja vi ni ne primjećujete i za koje ne znate, dijelom mojoj krivicom, a dijelom vašim odbijanjem da vidite ono što vam je pred očima svaki dan. Već godinama mi nije lako, mučim se s odrastanjem, stvaranjem identiteta, razvijanjem u osobu kakva trebam biti, ali za razliku od većine mojih vršnjaka, djece vaših prijatelja i naših susjeda, osim par, ja se borim i sa mnogo većim problemom. Problemom stvaranja svog identiteta u društvu koje svaki dan pljuje, omalovažava, diskriminira, vrijeđa, gazi i napada one koji kao ja pokušavaju odrasti kao osobe pripadnici jedne nevidljive manjine. Moja manjina, moja vrsta skoro, je nevidljiva golom oku. Nije ju lako prepoznati iako se mnogi hvale da to mogu, no često griješe, čak se i ti tata hvališ da nas znaš prepoznati na kilometre, ali iz nekog razloga mene ne vidiš ili možda ne priznaješ. Mama, ti kao da vidiš nešto, osjećaš u mom glasu, u mom srcu, ali ne reagiraš čak i onda kada ti nudim odgovore i teme koji bi te naveli da mi pomogneš otvoriti se, razgovarati o tome.

Učili ste me iskrenosti, učili ste me da svako ima pravo biti onakav kakav je i da nas drugi trebaju takve prihvatiti. A kako me vi prihvaćate? Da li me vi vidite uopće.

Svaki dan se skrivam. Skrivam se u snovima u kojima me ljudi proganjaju kako bi me premlatili jer volim koga se ne bi smjelo. Skrivam se od trenutka kada se probudim ujutro, ne pričam vam o snovima iako me pitate, ne govorim vam s kime idem van, gdje idem niti da li imam nekoga u svom životu od koga mi srce poskoči i cijelo tijelo zadrhti. Ne mogu vam reći. Ne mogu vam reći zbog straha, straha da ćete me pogledati kao onaj muškarac prošli tjedan, ispod oka i zlobno te me u prolazu pljunuti. Strah me da ćete postupiti kao roditelji mog najboljeg prijatelja koji su njega izbacili iz kuće kada su saznali. Bojim se da me nećete više voljeti, da će te me izbaciti iz kuće ili kao roditelji jedne cure koju znam, zabraniti mi izlazak iz kuće i premlatiti me. Istovremeno ne vjerujem da biste tako reagirali, ne mogu vjerovati jer me učite o važnosti ljubavi, jer me odgajate u ljubavi. A opet, i njima su roditelji govorili da ih vole. Želim s vama razgovarati o svemu ovome, želim vam ispričati sve o mom životu, prijateljima i izlascima, otvorit vam vrata svojeg života te vas upoznati s curom koju volim. Samo ne znam kako. Ne znam kako da vam dođem i da vam kažem da ja, vaša kćer volim kćer susjeda koji žive dvije kuće od nas.

Kristina (28)

______________________________
Pošaljite nam Vašu poruku, pismo ili sl. na temu “Što biste Vi poručili svojim roditeljima?” te vas molimo da navedete svoje ime (bez prezimena) i godine. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.
{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

ZA RODITELJE/SKRBNIKE

Poziv na suradnju roditeljima/skrbnicima LGBTIQ osoba

Otvoriti se i razgovarati s drugima o svojoj seksualnoj orijentaciji i/ili spolnom/rodnom identitetu (coming out) je tek jedan od koraka u životu lezbijke, gej muškarca, biseksualne, transrodne, transeksualne osobe, no to je jedan od važnijih koraka za afirmaciju njihovog osjećaja sebe. Nikome ne bi smjelo biti zabranjeno živjeti život u potpunosti. U tom procesu, u životu, posebno nam je svima važna podrška roditelja/skrbnika/obitelji. Ovo je poziv svim roditeljima, skrbnicima, članovima/cama obitelji LGBTIQ osoba da doprinesu povećanju prihvaćanja i smanjenju diskriminacije prema ovoj skupini u samoj obitelji te da nam se pridruže u radu. Ukoliko želite na bilo koji način doprinijeti smanjenju predrasuda i povećanju tolerancije, slobodno nam se javite

Ispitivanje interesa za stvaranjem grupe za podršku

Ovaj je poziv namijenjen roditeljima i članovima/cama obitelji lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih, transeksualnih i interseksualnih osoba. U zemljama gdje postoji duža tradicija LGBTIQ pokreta, roditelji ili članovi/ice obitelji uvidjeli su potrebu da se povežu s drugim roditeljima ili članovima/cama obitelji. Ovo im je omogućilo da svoje osjećaje, razmišljanja i sumnje podijele s osobama koje imaju slično iskustvo, da dobiju odgovore na neka pitanja koja ih muče te da osnaže sami sebe, ali i bolje razumiju i prihvate svoje dijete ili člana/icu obitelji. Ovim putem željele/i bi ispitati postoji li interes roditelja/skrbnika ili članova/ica obitelji da se pridruže i budu dio ovakve grupe za podršku. Ako biste željeli sudjelovati u radu grupe za podršku ili imate dodatna pitanja o tome, slobodno nam pišite..

______________________________
Kontaktirajte nas sa svojim upitima, molbama, komentarima i mišljenjima. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnim.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

PODRŠKA ČLANOVIMA/ICAMA OBITELJI I PRIPADNICIMA/AMA SEKSUALNIH I RODNIH MANJINA

PITANJA I ODGOVORI

Na ovoj stranici pokušali smo obuhvatiti problematiku vezanu uz prihvaćenost homo/biseksualnih, transrodnih i transeksualnih osoba u svojim obiteljima. Sadržaj stranice namijenjen je kako članovima/icama njihovih obitelji tako i samim LGBTIQ osobama. Nadamo se da će ove informacije doprinijeti poboljšanju odnosa u obitelji i povećanju međusobnog razumijevanja.

Ukoliko vas nešto zanima vezano uz ovu tematiku; npr. pitanja vezana za coming out u obitelji, samoprihvaćanje, prihvaćanje homo/biseksualnih i transrodnih osoba ili kako da budete podrška svojim najbližima, slobodno nam pošaljite vaša pitanja. Na pitanja odgovaraju psihologinja, stručna suradnica LORI i aktivistički tim Kampanje.

______________________________
Kontaktirajte nas sa svojim upitima, molbama, komentarima i mišljenjima. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnim.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

PORUKE I ISKUSTVA RODITELJA I ČLANOVA/ICA OBITELJI

Roditelji i članovi/ce obitelji pripadnika/ica seksualnih i rodnih manjina često proces prihvaćanja svog djeteta ili člana/ice obitelji opisuju kao teško iskustvo. Od prvog saznanja o seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu/izražavanju pa do potpunog prihvaćanja postoji dugotrajan proces koji uključuje šok, krivnju, pokušaj razumijevanja, puno pitanja i preispitivanja. Nažalost, zbog negativnog stava i osude društva, često kroz ovo iskustvo moraju prolaziti sami, bez mogućnosti da s nekim razgovaraju o tome ili dobiju istinite informacije ili podršku koja će im pomoći pri razvijanju boljeg odnosa s djetetom ili članom/icom obitelji. Ovaj dio zamislili smo kao prostor gdje roditelji i članovi/ice obitelji lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih ili transeksualnih osoba mogu ostaviti svoju poruku ili podijeliti svoje iskustvo.

Želite nešto reći vašem djetetu ili članu/ici obitelji? Ovdje se možete izraziti i poručiti im kako se osjećate, opisati svoje iskustvo prihvaćanja vašeg djeteta ili člana/ice obitelji kao lezbijke, gej muškarca, biseksualne, transrodne ili transeksualne osobe, ono što vas je rastužilo ili što vam je pomoglo u ovome. Slobodno opišite kako razmišljate, koje su vaše sumnje, kako procjenjujete svoj odnos s djetetom ili članom/icom obitelji i dr. Možete i samo ostaviti jednostavnu poruku, kratku misao.

Nije obavezno, ali ukoliko želite, u potpisu navedite vaše ime (bez prezimena) i dob.

ISKUSTVA OBITELJI S COMING OUTOM

______________________________
Opišite nam Vaše iskustvo.. što ste proživljavali, kako se osjećali i kako se osjećate sada. Da li se odnos s članom/icom obitelji ili djetetom promijenio od kada Vam je rekao/la svoju seksualnu orijentaciju ili rodni/spolni identitet? Ili jednostavno želite nešto poručiti članu/ici svoje obitelji ili djetetu, pišite nam.. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

POZIV NA SURADNJU U KAMPANJI

Ako želite sudjelovati u Kampanji za prihvaćanje LGBTQ osoba u obitelji, slobodno se javite! Sve osobe koje žele volontirati, baviti se aktivizmom i dati svoj doprinos, mogu sudjelovati u Kampanji kroz različite aktivnosti; od istraživanja, kreiranja edukativno-promotivnog materijala do sudjelovanja u predstavama za senzibiliziranje javnosti i raznim drugim aktivnostima.

Kontaktirajte nas!

______________________________
Kontaktirajte nas sa svojim upitima, molbama, komentarima i mišljenjima. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnim.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

VAŠA ISKUSTVA S COMING OUT-om U OBITELJI

Drage i dragi,

Želimo pozvati sve vas da sudjelujete u Kampanji i u izradi edukativno promotivnih materijala! Između ostalih aktivnosti, tijekom Kampanje biti će izrađene brošure, letci, objavljeno otvoreno pismo u dnevnim novinama te tiskana publikacija s ciljem informiranja i pružanja podrške pripadnicima/cama seksualnih i rodnih manjina te samoj obitelji, s naglaskom na roditelje i/ili skrbnike/ice.

Cilj nam je da oni što bolje prikazuju sliku stvarnog iskustva prihvaćenosti ili neprihvaćenosti LGBTIQ osoba u svojim obiteljima. U tu svrhu željele/i bismo prikupiti iskustva s coming out-om pripadnika/ica seksualnih i rodnih manjina u obitelji.

Stoga, pozivamo vas da nam pošaljete svoju priču, svoje iskustvo coming out-a u užoj obitelji… Namjera nam je da vaša/naša iskustva objavimo u edukativno promotivnim materijalima i na web stranici. Slobodno opišite kako ste se osjećali, kako je tekao sam coming out, kako su članovi/ce uže obitelji reagirali i sl. Svako iskustvo dragocjeno nam je i produbljuje uvid u problematiku coming out-a u obitelji. Molimo vas samo da u potpisu stavite ime (bez prezimena) i godine. Odabir iskustava napravit će Tim za implementaciju Kampanje.

Hvala unaprijed!

VAŠA ISKUSTVA S COMING OUTOM U OBITELJI

______________________________
Pošaljite nam svoje iskustvo s coming outom. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

POZIV ZA OTVORENO PISMO

Učinite vidljivim svoje iskustvo! U sklopu Kampanje LORI će u dnevnom tisku objaviti Otvoreno pismo na temu: Što bismo poručili/e svojim roditeljima/skrbnicima?

Otvoreno pismo roditeljima/skrbnicima

Kako bismo potaknuli prihvaćanje LGBT osoba u obitelji te senzibilizirali javnost, a i učinili vidljivim neprihvaćenost i diskriminaciju LGBT osoba u obitelji, objavit ćemo u dnevnim novinama otvorena pisma. Otvorena pisma sadržavat će razmišljanja, poruke i misli LGBTIQ osoba upućenih njihovim obiteljima.

Pošaljite nam svoja razmišljanja….kako se osjećate kao lezbijka, gej, biseksualna, transrodna, transeksualna, interseksualna, queer osoba u svojoj obitelji, zašto mislite da u njoj niste prihvaćeni/e, što biste poručili svojim roditeljima/skrbnicima ili članovima/cama obitelji, što vas boli i povrjeđuje u njihovom ponašanju, zašto vam coming out predstavlja problem, zašto vam treba njihova podrška, što biste im željeli poručiti kako bi potaknuli njihovo veće razumijevanje i sl. Sva su to pitanja o kojima često razmišljamo, a koje bi željeli/e učiniti vidljivima onima koji ih trebaju vidjeti.

Tim koji radi na implementaciji Kampanje izabrat će tekstove za objavu u dnevnim novinama, a ona koja ne budu objavljena u dnevnim novinama, naći će svoj prostor na web stranici.

Pošaljite nam vaše iskustvo te vas molimo da navedete svoje ime (bez prezimena) i godine.

Uključite se i pošaljite svoje tekstove, ovo je zajednička akcija naše zajednice!

Vaše poruke roditeljima/skrbnicima ili članovima/cama obitelji

Pored objave Otvorenog pisma, na ovoj ćemo stranici objaviti vaše poruke roditeljima ili članovima/cama obitelji. Ovo je mjesto gdje se možete izraziti i poručiti svojoj obitelji kako se osjećate, kroz što prolazite kao pripadnik/ica seksualnih i rodnih manjina, gdje osjećate njihovu podršku a gdje odbacivanje, što vas je povrijedilo ili rastužilo u njihovom ponašanju, iz kojih razloga vam je teško napraviti coming out, kako su vam roditelji ili članovi/ce pomogli, što mislite da bi utjecalo na njihovo veće prihvaćanje i dr.

Želja nam je učiniti vidljivima iskustva kroz koja prolaze LGBTIQ osobe u svojim obiteljima. Također, mnoge osobe nisu u mogućnosti da u stvarnosti razgovaraju sa svojim roditeljima ali na ovaj način ipak mogu uputiti svoje poruke obitelji i izreći svoje misli i osjećaje. Oživljavanjem ovog prostora nadamo se i utjecati na one kojima su poruke upućene; na roditelje i članove/ice obitelji kako bi bolje prihvatili svoje dijete ili člana/icu obitelji bez obzira na njegovu/njezinu seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet, odnosno rodno izražavanje.

Dobrodošla su sva iskustva i razmišljanja na ovu temu, bilo da se radi samo o kratkoj poruci obitelji ili dubljem djeljenju vašeg iskustva.

VAŠA OTVORENA PISMA

Otvorena pisma u tisku_pdf

______________________________
Pošaljite nam Vašu poruku, pismo ili sl. na temu “Što biste Vi poručili svojim roditeljima?” te vas molimo da navedete svoje ime (bez prezimena) i godine. Vaši podaci nam služe isključivo da Vam možemo odgovoriti i držimo ih privatnima.

{mailform}

posted in Uncategorized | 0 Comments

M	T	W	T	F	S	S
« Oct
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

ISTRAŽIVANJE - LGBTIQ

Iskustva obitelji

Vaša iskustva s coming outom u obitelji

Vaša otvorena pisma

Dragi mama i tata,

Mama..

Dragi mama i tata,

ZA RODITELJE/SKRBNIKE

PODRŠKA ČLANOVIMA/ICAMA OBITELJI I PRIPADNICIMA/AMA SEKSUALNIH I RODNIH MANJINA

PORUKE I ISKUSTVA RODITELJA I ČLANOVA/ICA OBITELJI

ISKUSTVA OBITELJI S COMING OUTOM

POZIV NA SURADNJU U KAMPANJI

VAŠA ISKUSTVA S COMING OUT-om U OBITELJI

VAŠA ISKUSTVA S COMING OUTOM U OBITELJI

POZIV ZA OTVORENO PISMO

VAŠA OTVORENA PISMA

Otvorena pisma u tisku_pdf

Calendar

Latest Posts

Archives

Categories

Subscribe

Blogroll

Meta